Gacka
Rijeka Gacka bila je za europske pastrvaše kultna voda, tako da su se pastrvaši barem jedanput na svečanom, i poslije zime dugoočekivanom otvorenju ribolova na pastrve okupljali oko hotela na Gackoj u Ličkom Lešću. Cijele zime pričalo se o prošlim ulovima i spremale se nove mušice za jedva čekan početak ribolova. Posebno raskošni prehrambeni uvjeti u kojima žive gacke pastrve mene su pri mojim prvim samostalnim izlascima na Gacku dovodili do očajanja. Bio sam u to vrijeme sljedbenik škole Kreše Pažura koji je lovio gotovo isključivo na suhu mušicu. Ta škola suhe muhe bila je osobito uspješna na ogulinskim vodama Dobri, Vitunjčici i na jezeru Sabljacima, baš kao i na slovenskim vodama Krki i Radeščici. Zapravo, glavna je strategija bila čekanje dolasku mraka pa su onih pola sata sutona i lova na srebrnog moljca zvanog «Silver sedge», bili zapravo glavni doživljaj ribolova. Pastrve na Gackoj u pravilu su uzimale hranu u sredini dana i u sredini vode, ili su uzimale hranu pri samom dnu. Pravi pastrvski ples započinjao je oko podne, kada su krupni i brojni komadi od nekoliko kilograma uzimali pod površinom mušice, a ja sam neuspješno lovio na površini ulovivši tek pokoju manju ribu. Pravi način ribolova na toj rijeci otkrio mi je Žorž Vranješ, pa smo uoči odlaska na vodu kod mene vezali uglavnom mokre i tonuće mušice. Već na prvom takvom ribolovu vidjeli su se rezultati jer je Žorž ulovio komada od 3,5 kg. Naši pribori za vezanje mušica bili su tada skromna podrijetla, za ostale dijelove snalazili smo se kako smo znali, i međusobno smo rado podijelili materijale. Tvornica konca u Zagrebu bila je izvor osnovnih boja niti, a o ženskim šarenim vunenim vestama i najlon čarapama da i ne govorim. Perje smo pak skupljali od priklanih pijetlova raznih boja, od kojih su najcjenjeniji bili šareno-sivi skalpovi, no s nelagodom se sjećam kako smo loveći glavatice zimi u Sanskome Mostu, Pažur i ja uočili jednoga krasnog pijetla sjajnocrnog perja čija su vratna pera odskakala kvalitetom baš za lipljanskoga crnog mravca u kolovozu ili za izradu malih midgeva za ljetno razdoblje. Hatidža, ljubazna vlasnica pijetla koji se šepurio po dvorištu, odmah je udovoljila Krešinoj molbi i jednim zamahom sjekire odsjekla pijetlu glavu, iako bismo mi bili zadovoljni i da je iščupala samo nekoliko desetaka vratnih pera, a što kokot ne bi ni osjetio. Prizor je bio dramatičan, jer je jadni bezglavi pijetao skakao i prevrtao se po dvorištu tako da ga je Hatidža, onako bezglavog, jedva uhvatila i odmah strpala u lonac. Ne znam je li zbog toga groznog prizora, ali za ribolov sam počeo upotrebljavati više sintetski materijal za nimfe i imitacije vodenbabura iz roda Azelusa ili rakušaca Gammarusa, pa nisam više trebao vratna pera jadnih pijetlova.
