Cetina i Ruda
Sa svojih putovanja područjima nastanjenima Hrvatima prirodoslovac, botaničar i mineralog opat Alberto Fortis, rođen u Padovi 1741. godine, javljao se izvanredno zanimljivim pismima znamenitim prijateljima po cijeloj Europi. Naknadno su svi putopisi stavljeni u jednu knjigu pod naslovom Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) i prvi su put objavljeni 1774. godine. To je djelo odjeknulo u Europi kao najveća književna senzacija koja je došla iz Italije u XVIII. st., a posebno popularno zasebno poglavlje o Morlacima prevedeno je prvo na njemački, Die Sitten der Morlacken, Bern 1775., pa na francuski Lettre a Mylord Comte de Bute Sur les moeurs et usages des Morlaques, Bern 1778., zatim na švedski Bref on Morlackerna, Göteberg 1792. Travell to Dalmatia itd. U Hrvatskoj je, u dijelu koji je Fortis zvao Morlakija, jedan domaći sin Sinjanin Ivan Lovrić (oko 1754–1777) odmah napisao 1776. godine izvrsnu dopunu Fortisovu pisanju, katkad i u polemičkom tonu, Primjedbe o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice. Ipak, nevjerojatna popularnost tih zapisa, poglavito o Morlacima, u ostaloj Europi održala se zapravo svojim zanimljivim opservacijama sve do danas. Svoje putovanje samo niz rijeku Cetinu Alberto Fortis naslovio je na adresu:
GIOVANNIJU MARSILIJU
PROFESORU BOTANIKE NA SVEUČILIŠTU
U PADOVI,
ČLANU KRALJEVSKOGA DRUŠTVA
U LONDONU ITD.
Cjelovito poglavlje o rijeci Cetini nosi zajednički naslov: O toku Cetine ili Tilurusa u starih pisaca, i podijeljeno je u jedanaest jedinica. Prvih osam pišu o samom tijeku rijeke, dok se preostala tri bave manje rijekom a više gradom Omišom i Poljičkom republikom. Svoj putopis počinje dakle s jedanaest podnaslova: O izvorima Cetine, Podzemno putovanje, Morlački ručak na groblju, Ravnica Paškog polja, Slani izvor, Otok, Ruševine kolonije Aequum, Sinjska sadra, O sinjskoj tvrđavi i o susjednom polju, Tok Cetine među ponorima i njezini slapovi, te Tok Cetine od Zadvarja do ušća. U prvoj rečenici prvoga poglavlja Fortis bilježi sljedeće:
"Pokraj malena zaseoka Jarebice, tri milje od Vrlike, podno jednog su mramornog brijega četiri* glavna izvora Tilurusa, što ga stanovnici zovu Cetinom, koji se poslije kratka toka svi slijevaju u jedno korito dajući tome mjestu ime Vrilo Cetine... Bistro jezerce što tu leži gotovo skriveno liticama i sjenama stabala ima promjer oko trideset stopa; okolni stanovnici tvrde da mu nema dna; bacili smo u nj nekoliko bijelih kamenova različite veličine i izgubili ih iz vida prije nego što su se zaustavili. Bezbrojne pastrve, neke od njih teške i **dvadesetpet librica, izlaze zajedno s vodom iz nutrine brda, a vide se i druge različite vrste običnih riječnih riba. Ali otvor što im služi za prolaz nije dostupan i ne vidi ga izvana onaj tko gleda vodoravno. Da bi ga se otkrilo, treba stati na jedan hridinasti kraj polukruga i gledati na nj odozgo... Malo dalje bijaše postavljen naš ručak. Za nj je izabrano mjesto na starinskom groblju blizu ruševina jedne crkve posvećene Uzašašću (upravo crkva Sveti Spas). Između grobova posađena su mnoga stabla koja tu tvore ugodan hlad. Veliko kamenje, pod kojim spavaju kosti drevnih junaka, vrijedno je pažnje kako zbog brojnosti, tako i zbog veličine; velim, drevnih junaka, jer oružje koje se na tom mjestu često nađe pokazuje da su bili ratnici. Bit će pod tim drvećem više od dvije stotine veoma teških gromada, svaka od jednog komada mramora, koje bi se s pravom mogle nazvati grobovima divova."
Nadolazeći cestom od Knina prema Sinju, punih dvjesto četiri godine poslije izlaska Fortisovih zapisa, nekoliko kilometara prije Vrlike skrenuo sam s prijateljima kroz zaseok Civljane lijevo, uskom cestom podno planine Dinare i njezinih planinskih spojeva s drugom velikankom Kamešnicom. Već sam pogled na pješčane rezervoare koji su nastali erozijom toga dinarskog masiva bio je spektakularan. Ovdje se golema količina pjeskovite sipkovine proteže stotinama metara do pred polovicu gorja praveći pritom duboke usjeke od bujica koje izazivaju nagli prolomi oblaka. Sva ta silina voda i bujica čine samo jedan dio vodenog potencijala rijeke Cetine koja svoja dva glavna i nekoliko manjih izvora, njih ukupno osam zahvaljuje događanjima i prikupljanju voda u sredini i iznad tih planinskih grdosija. Fortis o istom pogledu govori "...spomen na mramorne pješčenjake koji pokrivaju vrhove ilirskih planina, navedoše nas na smionu sumnju da pravi izvori Cetine nisu ovi pokraj kojih smo bili nego da su oni samo ogranci neke podzemne rijeke kojoj su drevno korito u pradavnim stoljećima bile neprekidne visoravni... a posebno na onim mjestima gdje nabori planina često prekidaju tokove rijeka, milord Hervey prepoznade očite tragove urušavanja na kosama Kozjaka, Gnjata i Dinare koji jasno pokazuju da je uzrok prekidu njihovih slojeva bio veliki iznenadni prolom, a možda i niz proloma..."
Prošavši prvi izvor u zaseoku Kotluša već u drugom izvoru zvanom Jarebica ili Vukovića vrelo pastrva je bilo u priličnom broju dok je glavni izvor Glavaš blizu crkve Svetog Spasa bio pravi fenomen. U stožastu usjeku iz okna dubokog zasad izmjerenim uronom stotinu devet metara kontinuirano izlazi zamjetna količina vode prvorazredne bistrine. Kada smo prvi put bili na tom izvoru, pastrve od kilu ili dvije u određenim intervalima pljuskale su površinom loveći tulare koji su prolazili svoj put od larve do suhe mušice. Posebno je bilo atraktivno s vrha stijene promatrati, kao i Fortis, kako te pastrve s više desetaka metara dubine okomito jure prema površini da uberu primijećenu mušicu. Domoroci, koji su bili sve prije nego ljubazni, bacali su kamenje u vodu da bi nam pokvarili dan pa smo nakon nekoliko kamenova koji su pali opasno blizu nas zaključili da je pametnije izbjeći sudbinu kapetana Jamesa Cooka koji je također imao neke nesporazume s domaćim življem na havajskim otocima.
Nakon kraćeg odmora odmah smo pošli na vodu točno tamo gdje su prošle godine udarale po površini velike pastrve. Već na prvom zabacaju osjetio sam udar, što mi Joža nije odmah vjerovao, ali u drugom sam zapeo za golemu, dotad neulovljenu pastrvu. Voda se pjenila ali ja sam se pripremio dobro i lovio na srednje teški pribor znajući o čemu se radi. Ipak, onako iznenađen povikao sam da je to vjerojatno glavatica, samo se pitam kako je tamo dospjela s obzirom da živi u vodama dunavskog slijeva. Tako uzbuđen uspio sam tu riblju neman dovući do visokog zida na kojemu sam stajao. Jedva sam joj podignuo glavu iz vode da je još izmorim, ali nikako se nije moglo doći do nje jer je voda iz turbina sukljala takvom snagom da bi me ponijela sigurno do Trilja. Šipek se nekako naglavačke spustio niza zid i jedva ju je, polako i oprezno, ugurao u podizač koji nije bio baždaren za takav komad. Pastrva je bila duga 80 cm i teška pet i pol kilograma. Zanosno efektna pigmentacija i plemenita forma plijenila je dah ne samo meni nego i naglo pristiglim mještanima sela Ruda, pa sam s ushitom snimao ulov robusnom Prakticom i kinokamerom Bolex super 8.
Moj sretni ulov okrunili smo bogatom večerom riječnih rakova i pohanih žabljih kraka u tada manjoj gostionici “Kod Jaše” u Trilju, gdje se sada nalazi uzoran hotel “Sveti Mihovil”. Odmah ujutro krenuli smo put Zagreba da bih takav odlični riblji trofej preparirao. Moji učestali posjeti Cetini i njezinu slijevu budili su znatiželju mještana, nešto kao što su plijenili pozornost prvi misionari u prašumama Matto Grossa. Doista ne pretjerujem s tim usporedbama, jer domaći žitelji nikako nisu mogli shvatiti da netko prevali 400 km samo radi ribolova, a onda manje komade vraća žive u vodu. Posebnu atrakciju izazivalo je i moje sjenilo za glavu u obliku manjega šarenoga kišobrana koji su rado nosili engleski nogometni navijači. Zbog vrlo jaka sredozemnog sunca i pomanjkanja hlada, bilo kakva kapa ili platneni šešir samo je pojačavao vrućinu i zagrijavao tjeme glave tako da je taj šareni suncobran bio izvanredno djelotvorno sjenilo, zbog protoka zraka. Za mene je to rješenje bilo ugodno i korisno, a za domaće zabavno i atraktivno, pa smo zato zajedno svi bili zadovoljni, sretni i veseli. Redoslijed ribljih pustolovina i ulovljenih trofeja koje sam redovito ulovio i uvijek s društvom proslavio račjom buzarom i pohanim žabljim kracima u Trilju, kulminirao je kada sam na predjelu zvanom Magaretuša polaroidnim naočalima otkrio jedno jato od oko stotinu primjeraka pastrva teških otprilike od dvije do pet ili šest kilograma, raspoređenih u formaciju konvoja kao neki ratni brodovi ispod brojnih jata ilirskoga klena. Pri pogledu na njih gotovo mi je stalo srce od uzbuđenja. Uzvodno, pod mostom, također su leškarili komadi zamjetnih dimenzija koje mještani bez specijalnih naočala nisu mogli vidjeti.
Tako je i otac mojih prijatelja Vidalina teško i dugo radio u Njemačkoj da podigne svoju djecu i sagradi im pristojnu kuću. Mislio sam isto kao i Fortis o ribolovcima Zlosela, samo meni je bilo jasno da nije ovdje odgovoran narod nego slabo organizirana vlast. Tako sam se ponudio da napišem afirmativni članak za poznati časopis Fliegefischer i pozovem bogate ribolovce u ribolov na kapitalke iz Rude potkrijepljen atraktivnim fotografijama Šipekovih i mojih ulova. Ali bilo je to u zao čas, ili malo prerano, s obzirom na političke prilike Titove države tih godina. Javila mi se, i posredno odgovorila, moćna organizacija starih partizana *SUBNOR poručivši da neće dopustiti bivšem okupatoru ponovno marširanje njihovom nepokorenom krajinom. Sve sam shvatio i nije mi više bilo na pameti nametati takve opasne, heretičke zamisli. Konačno, rukovodstvo i sustav ondašnje države paranoidno se bojao stranaca pa je i kod Magaretuše na Rudi bila postavljena tabla zabrane pristupa strancima, čak štoviše i većinu jadranskih otoka ta je vlast toliko izbušila raznim tajnim tunelima da se i danas katkad zabrinuto pitam neće li ti otoci možda zbog brojnih rupa iz vremena Titove države jednostavno potonuti kao nekoć moćna Atlantida.